U Hrvatskoj od 2000. godine u nove udžbenike povijesti ulaze činjenice koje problematiziraju određene događaje u Hrvatskoj, ali ne i na području BiH
Piše: Božica Ciboci
Krvavo razdoblje koje je pratilo raspad SFRJ dovelo je u pitanje civilizacijske uzuse suvremenog društva. Pokazalo se time kako čovjek, kao jedno od najsuperiornijih bića, u svojoj okrutnosti može doseći samo dno i postati rastući monstrum novog doba, sadistički naslađivač i gladijator žedan krvi.
Zacementirano stanje prividne ravnopravnosti na području političkog, gospodarskog i kulturnog života među narodima koji su više od 70 godina živjeli u zajedničkoj državi nije prevladano, pa je u drugoj polovici 80-ih godina kulminiralo nezadovoljstvom i sve snažnijim podjelama. Ovakvom stanju zasigurno je pridonijelo i jačanje nacionalnih identiteta koji su u bivšoj zajedničkoj državi bili donekle potisnuti. Iako je snažan nacionalni identitet bio prisutan u gotovo svim zajednicama, on je ujedno bio i jedan od okidača za poticanje međuetničkog sukoba koji je eskalirao u najgori scenarij, naročito na području Hrvatske i BiH.
Posljedice ratnih sukoba odrazile su se direktno ili indirektno na gotovo sve narode koji su bili u sastavu zajedničke države (rat se vodio na području Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, a kasnije i na područjima Kosova i Makedonije). Izuzev rata koji se vodio u Makedoniji, jedan od glavnih aktera u sukobima 90-ih bila je Srbija, koja je pod geslom “očuvanja cjelovitosti zajedničke države” uspjela zadržati potporu JNA, te osporavala pravo Sloveniji i Hrvatskoj na razdruženje i samostalnost. Kasnije je na to pristala, ali uz uvjet da se republike iz zajedničke države izdvoje bez teritorija na kojima su zastupljeni Srbi. Taj bi, dakle, prostor sa Srbijom činio novu državnu cjelinu. S druge pak strane, Hrvatska je inzistirala na razdruživanju iz zajednice i zadržavanju cjelovitosti svog teritorija ujedno garantirajući Srbima manjinska prava. Srpska zajednica koja je do tada bila brojčano najveća i prema Ustavu iz 1974. ravnopravna sa svim drugim narodima želju Hrvatske za nezavisnošću nije dobro prihvatila, te su na obje strane rasle tenzije, donekle podgrijavane političkim liderima u Srbiji i Hrvatskoj.
No, nesporno je da su Srbija i Crna Gora, uz potporu JNA i dijela nezadovoljnih Srba, izvršile agresiju nad hrvatskim teritorijem većinski nastanjenim srpskom populacijom, te su na zaraćena područja iz Srbije upućivane razne vojne i paravojne formacije. Iako se dio umjerenih i lijevo orijentiranih povjesničara slaže da je Domovinski rat u Republici Hrvatskoj u svojoj osnovi imao elemente i građanskog rata, oko toga se često vode žustre polemike jer takvoj se tezi naročito opire desnica.
Početak rata i sam njegov karakter sasvim sigurno ne možemo promatrati jednostrano, a podgrijavanju i huškanju na rat zasigurno su pridonijele nerasvjetlene činjenice iz prošlosti i zločini koji nikad nisu sankcionirani. Tako se neposredno pred početak ratnog sukoba ponovo problematiziralo žrtve Drugog svjetskog rata čiji popis savezne vlasti nikad nisu objavile. Na srpskoj strani postala je aktualna tema marionetske vlasti NDH i ustaških zločina nad Srbima, posebno masovnih ubojstava unutar radnog logora Jasenovac kao mjestu najvećih stradanja srpskog naroda, dok se na hrvatskoj strani aktualiziralo žrtve na Bleiburgu kao i žrtve komunističkog terora. Iako svaki zločin zaslužuje osudu čitavog društva, upravo su ti zločini korišteni kao manipulacija za višekratno uvećanje broja žrtava čime su same žrtve zapravo stavljene u drugi plan. To dokazuje da je popis svih žrtava rata nužan, ako ni zbog čega drugog, a ono prvenstveno kako bi se svakoj žrtvi, uz njeno ime i prezime, osiguralo pravo na trajni zapis o stradanju, priznalo njene patnje i omogućilo pravo na trajni spomen i sjećanje što bi donekle umanjilo političke manipulacije o broju i okolnostima stradanja ljudi, neovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti.
Političke elite i zlonamjerni pojedinci nadmetali su se brojkama žrtava u namjeri stvaranja izrazito negativne slike neprijatelja i generalizirajući čitave zajednice, pa je tako čitav hrvatski narod prikazivan kao genocidan, a srpski kao narod s teritorijalnim pretenzijama i željom za osvajanjem i ujedinjenjem svih prostora na kojima žive Srbi. Sve to uz potporu medija, naročito onih koji su bili pod kontrolom dominantnih politika, proizvelo je govor mržnje i rast ekstremne dtesnice na zaraćenim stranama.
Tako su mjesta u kojima su nekad složno živjeli pripadnici različitih etničkih skupina, gdje su se sklapali mješoviti brakovi, gdje su se rađala djeca, razvijala prijateljstva, kumstva i gdje se vodila briga o svakom članu zajednice, najednom postala mračno utočište ratnih utvara u kojima je pripadnost određenoj etničkoj grupi bila prednost ili životna ugroza. Ispostavilo se, na žalost, da su u toj skladnoj zajednici život poremetili, čekajući trenutak kada će svoju osvetu gorko naplatiti, oni koji su imali neraščišćene račune iz prošlosti. I naplatili su je u krvi, brojnim nepotrebnim žrtvama koje su nerijetko naivno vjerovale da će ih netko zaštititi jer oni sami za svog života nisu učinili nikome ništa nažao.
Neslaganja u pogledu na događaje koji su ostavili trag neizlječivih trauma na pojedince, grupe, pa i čitave zajednice, ali i naša društva, prisutna su i danas. Stradanja se nerijetko interpretiraju jednostranim gledištem, pa za žrtve mučenja, silovanja, pljačke, masakriranja i na koncu ubojstva “one druge strane” često izostane razumijevanje i empatija ili se nalaze opravdanja za počinjena zlodjela. Svaka strana smatra da je isključivo ona u pravu i da je njena istina neprikosnovena.
Što smo učinili s interpretacijom nedavne prošlosti? U Hrvatskoj su nakon ratnih sukoba u udžbenicima povijesti događaji u Domovinskom ratu uglavnom prikazivani jednostrano, sve do 2000. godine kada u uporabu polako ulaze novi udžbenici povijesti za 8. razred osnovne škole. Četvero autora, povjesničara i predavača povijesti u nove udržbenike uvelo je i činjenice koje problematiziraju određene događaje, pa tako navode i zločine počinjene nad Srbima u vrijeme NDH, kao i u vrijeme Domovinskog rata (ubojstva srpskih civila u gradovima Gospiću, Sisku i Osijeku, kao i zločine počinjene nad srpskim civilima tijekom oslobodilačkih akcija “Bljesak” i “Oluja”. No, ni u jednom od njih ne obrađuje se tema umiješanosti Hrvatske i njene uloge u ratu na području BiH. Novo političko vodstvo u RH osuđuje zločine nad srpskim civilima, Židovima, Romima i drugim skupinama tijekom vladavine NDH, a u novije vrijeme, uz komemoriranje hrvatskiih žrtava u mjestima njihova stradanja, uvodi i komemoracije za ubijene srpske civile tijekom i nakon akcije Oluja.
Organizacije civilnog društva još su ranije uvele neformalne edukacije i škole ljudskih prava za mlade iz Hrvatske i susjednih zemalja u okviru kojih su obrađivane teme suočavanja s prošlošću, Uz Hrvatski helsinški odbor, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću sve više nastoji ovu temu približiti široj javnosti i mladima, pa uz izdavanje vodiča “Zagreb u ratu, otporu, stvaralaštvu i ratu”, organizira i spomen šetnje Zagrebom i drugim mjestima stradanja tijekom Drugog svjetskog rata, ali i Domovinskog rata.
Iako su to dobri pokazatelji, ipak još uvijek nismo dovoljno poduzeli na suočavanju s vlastitom prošlošću. Nismo još raščistili ni sa događajima iz daleke prošlosti i žrtvama Drugog svjetskog rata što upućuje na zaključak da naša društva još nisu dovoljno sazrela za suočavanje s činjenicama. No, to nas suočavanje neminovno čeka jer prošlost nas kontinuirano prati i upozorava na potrebu istraživanja povijesnih činjenica, na potrebu sagledavanja i priznanja patnje one druge strane, ali i preuzimanja krivnje i odgovornosti za zločine počinjene s naše strane. Svaka manipulacija žrtvama neprihvatljiva je jer žrtve nisu samo brojke, one imaju svoje ime i prezime i imaju pravo na priznanje njihove patnje, osiguranje trajnog mira i pijeteta.
Sloboda_Narodu
Add comment